Još se čudom čudim kako je vrijeme brzo proletilo i koliko lijepog mi je blog donio.
Divnih komentara i podrške od prijatelja, obitelji do posve nepoznatih ljudi. Novih stvarnih i virtualnih poznanstava s kolegama blogerima te novi inspirirajući foodie svijet s obiljem otkrića, ideja i znanja koje se nesebično dijeli otkrivajući tajne i trikove šarolikog gastro svijeta. Ako vam zatreba inspiracije bacite pogled na Čitanku i uronite u fini, slasni svijet naših blogera, užitak je zagarntiran. I vjerujte mi, jako, jako puno truda stoji iza svakog objavljenog posta ili statusa.
Na osobnoj, recimo nekoj duhovnoj razini donio mi je toliko potrebnu dozu kreativnog izražavanja, moju malu oazicu veselja. Radost koja se rasplamsa sa svakim novim postom i istinsku sreću zbog svakog uspjelog recepata, interakcije s vama, novog izazova te jednostavnog, hedonističkog uživanja u lijepom i finom, u trentku i malim svakodnevnim ritualima.
 |
| Poklončići su uvijek dobrodošli |
 |
| Pogotovo kad uključuju malo balončića od sapunice, konfete i pokoju tetovažu :) |
Obzirom na slavljenički povod trebalo mi je nešto posebno. Razmišljala sam što da napravim, koji recept da pripremim i onda mi je krajem prošlog tjedna kliknula ideja... napravit ću piknik! To je to, savršeno zaokružuje sve ono što želim od bloga i što vam pokušavam prenijeti, počevši od imena. Ovaj put nema recepta, samo želja da se inspirirate i prvom prilikom pobjegnete u prirodu.
Poruka je odaslana, prijateljice su se složile, meni je bio osmišljen i naravno premalo slobodnog vremena da se sve izrealizira. Ali hej, kad blogeri nisu u stisci s vremenom?! :)
Moja ljubav prema piknicima i izletima postoji, valjda oduvijek. Kao mala sam obožavala knjige o Pet prijatelja baš zbog toga jer su uvijek negdje skitali što je bilo popraćeno s vrlo detaljinim opisima hrane. (Da oduvijek sam bila foodie. Knjiga/film/serija s puno opisa hrane/pića uvijek ima dodatni plus kod mene :)). Kasnije, malo stariju su me oduševljavali Dražesni pupoljci svibanjski i sve one divne britanske minidrame i filmovi o čajankama na otvorenom, izletima i ladanjskom ugođaju. Ne pomaže ni stalna doza interneta u zadnjih par godina s mnoštvom divnih, divnih prizora koji izazovno potenciraju 'Oh!' uzdahe. Inspiracije i ideja mi dakle nije nedostajalo. :)
Na kraju, ideja ležernog druženja u prirodi s dobrim društvom je moj vrh savršeno provedenog vremena. Još ako se u to uključi malo entuzijazma i dobre volje mora biti savršeno. Ima tu i genetike, svi u familiji volimo 'da guzica vidi puta', roštilje, izlete i druženja. Jedna od najživljih obiteljskih doživljaja iz djetinjstva mi je upravo izlet na jezero malo van grada s mamom, tatom i bratom usred tjedna, jedno obično popodne. Bilo je spontano, tata je potrpao stvari, brata i mene u auto, putem smo pokupili mamu s posla i zapalili na ručak u prirodu. Pekli smo roštilj (u mojoj familiji ne postoji prigoda kad roštilj nije prigodan ;) ). Mama se sunčala, tata i brat su pecali dok im nije naišao kontrolor pa smo se pravili da nemamo pojma od kud pored nas ribički štapovi, a ja zapravo i ne znam što sam točno radila, sjećam se samo lijepog osjećaja.
Isto je s ovim piknikom i on će ostati trajno zabilježen, tamo negdje za konačni zbroj događaja koji su vrijedili.
Kao što sam spomenula, vremena za pripremu je bilo malo. Nakon što je vrijeme potvrđeno, i klimatsko i kalendarsko, bacila sam se na pripreme. Znala sam što ću raditi i da neću sve stići sama te je tu uskočila moja najdraža T., moja prijateljica od malih nogu, kuma i moj najdraži mrgud zlatnih ruku, uvijek spremna izvesti neizvedivo. Našle smo se u subotu navečer kod mene, prošle plan, izmijenile ideje, prijedloge i protuprijedloge, nekoliko medica i onda se bacile na posao. Ja sam pekla kolače dok je ona izrađivala dekoracije. Ništa čudno da T. nije slastičarka po struci. :D
Sutradan smo ravno iz kreveta nastavile s pripremama, a kad se ostak ekipice okupio i kad smo napokon bile gotove s pakiranjem svega što bi nam dobro došlo potrpale smo stvari u crveni autić i krenule na prvi ženski piknik. Šest djevojaka i jedan pas, jedan autić dupkom pun + jedan bicikl. Obližnja livada je bila odredište, a hrana i veselje cilj!
 |
| Srećom pa smo ponijeli mrežu za loviti leptire... jer ne znam kako bismo inače ulovile jednu zalutalu žabicu i desetak buba koje su ozbiljno priprijetile našoj hrani |
Baš tu livadu sam zapazila još prije par godina šetajući svog lajavog prijatelja i pomislila kako je kao stvorena za piknik. Vrlo dostupna, pomalo zaklonjena od znatiželjnih pogleda, uz sam rub vrlo lijepog dijela šume. Smjestile smo se na dio okružen poljskim cvijećem, u hladu ispod krošnji šumskog drveća kroz koje se probijalo sunce milujući nas taman ugodnom toplinom.
Iako sam curama najavila da će biti fotkanja hrane, ugođaja i sveg što bi moglo biti zanimljivo za post, ponijela me atmosfera pa sam na brzinu okinula par (ne baš najboljih) fotki i jednostavno se prepustila uživanju. Znam, nikad pravog fotografa od mene, ali neki trenutci jednostavno traže stopostotnu prisutnost, bez objektiva, mobitela, interneta... samo mi, ugođaj i prijatelji s kojima to dijelimo, tu i sada.
:*
